3. Put bez povratka

ponedjeljak, 06.02.2012.

Nitko ne može poletjeti slomljenih krila, jer će sigurno pasti. Koliko će jako udariti, ovisi koliko je visoko poželio letjeti. Zato nikad ne liječite jedan poraz drugim pokušajem, nego razmislite. Tako ćete si izliječiti krila.

Petra Dark

Dvije godine ranije...
Blijeda djevojka duge crne kose ležala je na krevetu, sklupčana tijela kao u fetusa. Grčevito je stiskala pokrivač od plavog baršuna u svojim malim rukama. Nijemo je plakala, ne želeći to otkriti. Ipak, cijelo joj je tijelo drhtalo, iako u sobi profesora Cranea i nije bilo tako hladno. Njezina metlobojska pelerina slytherinske momčadi ležala je na podu. Djevojka pogleda iza sebe, na mjesto gdje je ležao sredovječan muškarac s cigarom u ruci. Opušteno je otpuhivao dimove oblikujući ustima slovo O. Okrenuo je glavu prema njoj i ljigavo joj se nasmiješio. Povukao ju je k sebi i upitao dubokom i neugodnim glasom:

"Želiš li cigaretu? Ili medovače?"

"Ne", odmahnula je glavom i obrisala suze, "Ne smijem. Igram Metloboj."

On se nasmijao kao da je rekla neku šalu. Nakon nekoliko trenutaka odvrati:

"Imam magilus. Možda će ti biti bolje. I koji ti je Merlin? Pa platio sam ti, nisam te silovao! Zašto plačeš?"

"Ne želim", odbila je, "I kako ne shvaćate? Roditelji su mi jučer ubijeni, nemam izbora! A i nisam ovako zamišljala..."

Prekinula se zagrizavši usnu. Inače beskrvno lice sad joj je bilo rumeno. Crane je pogleda i odjednom je pokuša utješiti:

"Bit će sve u redu. Pa ne ćeš to morati raditi! Završit ćeš školu i sve će biti u redu! Već si se priključila Smrtonošama, a tek ti je 16 godina. Kad Gospodar tame napokon ubije Pottera, tebe će posebno nagraditi! Ali, lakše će ti biti ubijati ako koji put ovo popiješ! Ne sumnjaj u svoju budućnost."

Ponovno joj je pružio čašu ljubičastog napitka, ovaj put ga je prihvatila i otpila gutljaj. Preplavio ju je osjećaj ekstaze, postala je druga osoba. Kao da je uživala u svemu ovome, ne razmišljajući o posljedicama, zabaci glavu unazad i odvrati:

"Ovo je fantastično!"

Ovaj put je ispila cijeli sadržaj, a puno stariji Crane je poljubi i pruži joj nekoliko stotina galeona...

To je bio početak kraja.

Probudila sam se naglo otvorivši oči. Taj me događaj proganjao svake noći. Da nisam prihvatila tu drogu, možda bi sve bilo drukčije! Možda bih uvidjela da sam trebala pobjeći kad je bilo vrijeme, bez obzira na činjenicu da sam bila prisiljena ubijati. Svejedno, vremenom sam i u tome vidjela užitak, jer sam to smatrala svojom zadaćom, kao čistokrvna vještica. Možda ne bih - da nisam prihvatila tu mirisnu i ukusnu tekućinu! Da bar nisam mislila da sam jedino sposobna zaraditi tako da se prodajem! I pala mi je na pamet jedna jako važna pogreška koja me boljela više od svega: da bar nisam otjerala Starza. Sad mi je trebao više no ikad...

Misli mi je prekinulo nasilno kucanje po vratima. Otvorila sam ih, naravno, držeći štapić. Iza njih je stajala zakukuljena visoka prilika. Bio je očito muškarac. Nije ništa rekao, samo je skinuo kapuljaču i otkrio svoje oštre crte lica. Podigla sam obrve i pozdravila:

"Dobro veče, gospodine Skrable", zatim sam dodala s dozom sarkazma, "Što Vas dovodi pred moj skroman dom? Uđite! Želite li čaja? Ili nešto jače?"

"Ne, hvala", pristojno će on i uđe. Hod mu je bio odlučan, a koraci dugi. Kao pravom sucu. Zatvorila sam vrata i štapićem zapalila cigaretu.

"No? Zašto ste došli u ove sitne sate? Neki od nas i spavaju, znate", zajedljivo sam odvratila ispuhujući u međuvremenu plavičasti dim. On udahne i oštro odgovori:

"Dark, mislim da dobro znaš! Jesi li ispunila uvjet pod kojim sam te oslobodio Azkabana?"

"Ne...ne još, treba mi malo vremena", progutala sam slinu, "Nemoguće je, lakše bih našla Merlinov grob nego Cranea!"

"E pa, puno je teže pod mojim okom proći nekažnjen", preokrene on očima. Ja sam samo pomislila na to kako je on očito zaboravio da moram platiti milijun galeona za svoju slobodu.

"Zašto Vam je uopće on toliko važan? Običan Smrtonoša, kao i svi drugi!"

Nije znao da mi je plaćao. Nitko nije.

"Nije!" izderao se, "Ne pravi se luda, Dark! Bio je dvostruki agent, zapravo trostruki! U školu ga je poslalo Ministarstvo, ne znajući da je on zapravo jedan od vas!"

"Toliko o sposobnosti najvažnije institucije u državi", podsmjehnula sam se. To je Skrablea naljutilo.

"Da nema te institucije, ološi poput tebe bi hodali slobodno, i ubijali nedužne ljude", odbrusi on, "I pazi kako razgovaraš sa mnom!"

"Nigdje u Neprekršivoj Zakletvi se nismo dogovorili da moram paziti koje riječi biram. Samo da se služim prostitucijom kako bih pronašla Cranea! I rekli ste da ćete mi vratiti imovinu! Obećali ste da ćete mi to dati ako se maknem od Vašeg sina! I ako spavam s Vama! Ja još uvijek živim u ovoj rupi!"

"Prvo pronađi Cranea, a onda ćeš dobiti sve što poželiš", okrenuo se i zamahnuo plaštom, a onda dobacio, "I nije mi bitno hoćeš li mi ga dovesti živog ili mrtvog."

Prošao je kroz vrata i toliko ih je snažno zalupio da je slika mojih roditelja koja je stajala na zidu blizu ulaza skoro pala na pod. Stresla sam se i povukla dim, ne mičući pogled s tih vrata. Ta jedna osoba, Crane, toliko me košta, a u isto vrijeme mi donosi slobodu. On je pak otprije igrao veliku ulogu u mom životu...

Josif Crane bio je pravo objašnjenje pojma «čovjek iz sjene». Za njega gotovo nitko nije znao, a ipak je špijunirao Ministarstvo za Gospodara tame, usput radeći kao profesor kako bi držao Hogwarts na oku. Bio je mentor mladim Smrtonošama. Posebno sam mu važna bila ja jer je on meni bio - kum. Nakon smrti moje obitelji, bio mi je kao otac. Naravno, ako zanemarimo činjenicu da mi je bio i mušterija. Kad je vlast Gospodara tame pala, netragom je nestao jer je znao da će ga političari osuditi, uz ubojstva, i za veleizdaju.

Nitko ga već godinu dana ne može naći. Čaropolicija je pronjuškala svaku travku i kamen, ali taj čovjek kao da je propao u zemlju. Masovna suđenja su prošla, mrtvi su pokopani, svaki je zločin kažnjen osim njegovog. Neki misle da je mrtav. I ja u to počinjem vjerovati, ali Skrable inzistira u suprotnom stavu.

Ja ga moram pronaći, bio mrtav ili živ. Baš ja, njegovo kumče, koja na taj način sama odlučuje o svojoj sudbini. Jer ako ga netko pronađe prije mene, umrijet ću. Dok ga ne pronađem, plaćam Sudstvu kaznu za ratni zločin. Tako je Skrable odlučio. Drži me u šaci kako ne bih pobjegla, poput samoga Cranea...   

Sjela sam u stari naslonjač i rukom si prošla kroz kosu. On se nikada ne će pojaviti, izdao je obje strane. Vjerojatno mi se sad smije u nekom bezjačkom kafiću. Bila sam svjesna toga da je ovaj zadatak bio previše za mene. Ja sam  nitko i ništa, a Crane je špijun i ubojica izrazito visokog kvocijenta inteligencije. Razmišljajući o tome, spopala me panika. Skrable me ne može osuditi dvaput za isti zločin. To stoji. Ali, ako je vlastitu ženu poslao u Azkaban, ne će mu biti problem mene strpati u grob. Taj čovjek nema nimalo empatije prema ljudima u mojoj branši. Koliko sam god bila nezadovoljna svojim životom, nisam željela umrijeti.

Uhvatila sam se za glavu od muke. Toliko sam jako željela pobjeći od svega, ili vratiti vrijeme 19 godina unatrag i spriječiti rođenje Harryja Pottera. On tad ne bi porazio Gospodara tame i moji roditelji ne bi bili mrtvi. Živjeli bismo kao bogovi.

"Kvragu i sve! Ne mogu više!" bacila sam već dogorjelu cigaretu u čašu. Odmah je izgorjela. Ovo me sve ubijalo - prostitucija, izostanak normalne veze i prijatelja, još i Crane i Skrable, otac jedine osobe koju sam voljela. Popila sam gutljaj magilusa, a zbog tog sam se odrekla današnjeg obroka jer novaca je sve manje. Tresla sam se kad sam palila novu cigaretu. Otpuhala sam dim, a niz lice mi je kliznula suza. Zar je toliko grozno umrijeti, pitala sam se. Moj život je ionako pakao, možda je smrt spokojna, bezbolna i ugodna.

Primaknula sam nož zapešću. Ako si prerežem vene, umrijet ću brzo. Bolujem od hemofilije, nemogućnosti zgrušavanja krvi. Bit će brzo i olakšavajuće...

Povukla sam kratak potez oštricom po desnoj ruci, a niz podlakticu mi je odmah potekla gusta, grimizna krv.

Sjela sam na naslonjač i pustila da krv teče po meni. Sklopila sam oči iz kojih je krenuo novi val suza. Počelo mi se vrtjeti za koju minutu, oslabila sam, a zatim sam iz daljine čula kako otvara vrata, doziva moje ime, drži me za ranjenu ruku i nešto sipa po njoj. Ruka iste osobe, tako topla, uhvati me za zatiljak i podigne mi glavu, a ja sam otvorila oči. Vid mi je bio zamagljen, ali taj glas - mogla je biti samo jedna osoba. Slabo sam se nasmiješila i prošaptala:

"Starz..."

"Pssst..." stavio mi je prst na usne, "Nemoj govoriti. Izgubila si puno krvi. Krenuo sam kući s posla kad sam vidio starog da odlazi od tebe. Pošao sam provjeriti, i bolje da jesam..."

"Zašto me nisi...pustio...da umrem?" rekla sam kroz stanke za dah, "Nije mi on to napravio, ako si to mislio. Željela sam...umrijeti..."

"Ne! Ne dam ti da umreš!" povikao je i zagrlio me, oprezno, kao da sam izrađena od stakla, "Ne možeš me ostaviti, Petra! Ti si najbolja osoba koju sam ikad upoznao!"

Snaga mi se počela vraćati pa sam sjela uspravno, uzdahnula i odgovorila:

"Starz, ti si najbolja osoba, ne ja. Osim toga, ja već umirem. Ili ću umrijeti jer ne ću moći pronaći Cranea."

"Pronaći ćeš ga!" ustrajao je, "Ja ću ti pomoći, samo nikad nemoj ponoviti ovakvu glupost! Možda nemaš novaca, ali imaš mene! A prijateljstva su važnija i vrednija od bilo čega."

Spustila sam pogled. Nisam mogla vjerovati da sam pristala prekinuti sve kontakte s njim zbog novaca. Baš sam kurva, u svakom smislu te riječi.

A on mene ne bi mijenjao ni za što. Kakva god ja bila, koliko sam ga puta odbila a onda pošla u krevet s njim, on me svejedno pozdravio i zagrlio s nasmijanim očima.

"Hajde, Petrice, dva mozga su pametnija od jednog", rekao je i time mi izmamio osmijeh na lice, a zatim rekao, "Ma jel' ja to vidim osmijeh? Tako si lijepa s njim, već sam zaboravio na to."

Iskesila sam se, a on me uštinuo za obraz kao da sam dijete.

"Može, tražit ćemo ga skupa. Ali, zapamti, ja ga moram prva vidjeti i dovesti u Ministarstvo - inače ću umrijeti."

"U redu", kimnuo je, "Kužim."

"Jesi li siguran da to želiš?" provjerila sam, "Rizično je, opasno i možda, kako bi bezjaci rekli, jednosmjerna karta."

"Naravno", zagrlio me, "Ti si mi kao obitelj. Ne mogu te pustiti samu..."  

| 23:59 | Komentari (11) | Print | # |

Odlazeći iz kafića, ogledala sam se oko sebe. Starz je bio pored mene. Začudio se mom postupku pa je upitao što radim. Skrenula sam pogled prema njemu i odgovorila:

"Ništa. Taj oprez mi je valjda ostao..."

Starz nikad nije pristupio Smrtonošama. Njegova majka jest, pa zbog toga sad boravi u Azkabanu. I kao da to samo po sebi nije grozno, osudio ju je upravo njezin muž, Starzov otac. Zbog toga su se njih dvojica strašno udaljila jedan od drugoga, Starz se preselio iz svoje obiteljske kuće ostavljajući oca samog. Praktički, tako je i on ostao bez obitelji. To nas je zbližilo, a naše prijateljstvo započelo je sasvim slučajno. Sedam godina našeg školovanja u Hogwartsu nismo se mogli podnijeti, a kad smo iz Hogwartsa izašli kao obrazovani ljudi, a ipak kao da smo na početku, počeli smo razgovarati, tješiti se i međusobno se savjetovati.

On je, za razliku od mene, imao zaposlenje. Radio je neki suhoparan, nimalo zahtjevan posao činovnika u Ministarstvu magije. Taj ga je posao iscrpljivao, iz dana u dan mu je samopouzdanje bilo sve manje jer je u školi imao koliko-toliko dobre ocjene, a taj posao, kako on kaže, može raditi i trol.

"Kako potraga za poslom?" upitao me. Spustila sam glavu, posramljeno. Moje ocjene su bile izvrsne i ponosila sam se na njih. Nisam učila u školi, pamćenje mi je bilo bolje nego u sove. Tako sam imala vremena za metloboj, prijatelje i dečke. Mislila sam da će mi se svi snovi ostvariti.

"Ah...ishod bi bio isti i da prestanem tražiti", slegnula sam ramenima. Željela sam djelovati nonšalantno, ali čim sam počela razmišljati o dugovima koji su se nakupljali zbog nedostatka novca, došlo mi je da si počupam kosu.

"Ne bi", odmahnuo je glavom, "Jesi li razmišljala o osnivanju svoje trgovine ili nešto?"

"Da, jesam", potvrdila sam osorno, "Ali, za to trebaš početni kapital. Ja sam ostala bez imovine i roditelja, a nitko me ne želi zaposliti zbog Znamena na ruci... kao da sam ja kriva za to. Imala sam samo 16 godina kad je počeo Rat. Gospodar tame je držao štapić ispred mog srca i natjerao me da mu se pridružim! I što sam trebala? Umrijeti? Pa tko bi normalan to izabrao?!"

Starz me zagrli, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame. Počeo me gladiti po kosi dok sam ja ronila suze po njegovoj mekoj pelerini. Naposlijetku mi je rekao:

"Bit će bolje. Kad padneš na dno, možeš jedino gore."

"Ma znam... samo što ovo još nije dno", promrmljala sam, više za sebe. Iz torbice sam izvadila bočicu tekućine otrovno ljubičaste boje i ispila poveći gutljaj. Starz me pokuša zaustaviti:

"Zašto to moraš piti? Jesi li tako izdrogirana i na razgovorima za posao?"

"Ne trebam tvoja moraliziranja, Starz!" odbrusila sam, "Samo podršku. Očito je magilus jedini koji mi to može pružiti. A sad me ispričaj, moram doma."

Starz je ostao zbunjen kad sam ja produžila, a onda je potrčao do mene, zagrlio me s leđa oko struka i poljubio me u vrat. Okrenula sam se i uzvratila mu poljupcem, kao da mi je zadnji. Obgrlila sam ga i osjetila njegovo mišićavo tijelo koje je djelovalo toliko stabilnije od mog od droge omršavljelog tijela. Rukom mi je prolazio kroz kosu ne odvajajući svoje usne od mojih. Ja sam samo zamahnula lijevom rukom u kojoj sam držala štapić i za tren smo bili u mojoj sobi. Bacio me na krevet i kleknuo nad mene, naglo mi skidajući pelerinu. Ja sam bila opijena, nisam se opirala, samo sam se prepustila njegovim hladnim prstima...

* * *

Staklena pepeljara u mom mračnom i jednostavno uređenom stanu bila je ispunjena opušcima, dok je čaša pored nje bila prazna, iako je miris alkohola koji se širio iz nje odavao činjenicu da je nedavno u njoj bilo piće.

Ležala sam na krevetu i gutala isti ljubičasti napitak, magilus, usput pušeći po tko zna koju cigaretu za redom. Bila sam pokrivena do ramena jer mi je odjeća ležala razbacana po podu, ali sam na nogama još uvijek nosila cipele s ultra visokim potpeticama. Prešla sam prstima po svojoj do struka dugoj crnoj kosi kako bih je maknula s lica. Trenutak kasnije zaključila sam kako bi bilo najbolje ustati.

"Kamo si krenula?" zaustavio me Starz uhvativši me za ruku. Ležao je pored mene, pokriven do struka. Duboko je disao, ali je izgledao sretno i odmorno. Tipično, pomislila sam.

"Idem popiti nešto", odvratila sam smeteno, "Osjećaj se kao kod kuće."

"Čekaj!" povukao me na sebe i poljubio, "Nije ti valjda žao zbog ovoga?"

"Ne!" odmahnula sam glavom, "Samo...malo mi je čudno... Mislim, ne bi trebalo biti - znaš kako živim. Cijela Engleska zna... Ali, ovo mi je prvi put da lijegam s nekim bez da mi plati."

"Znam", potvrdio je i zagrlio me, "Mada ne razumijem - eto, baš to, ne razumijem - zašto si se odala prostituciji. Nikad ne bih rekao da ćeš pasti tako nisko... Bila si tako ponosna. Bar bih za tebe rekao da ćeš dignuti glavu iz pepela Rata bez obzira čijoj si se strani prikonila."

"A čuj, od nečega moram živjeti", slegnula sam ramenima dok mi je on prelazio rukom duž leđa, "A bila sam ponosna kad sam imala novaca, roditelje i budućnost. Lako je tad biti ponosan! Sad jedva spajam kraj s krajem. Ništa mi drugo ne preostaje jer ne plaćam samo stan i hranu, nego dugove koje moram vratiti Ministarstvu zbog ratnog zločina."

Starzu se vidjelo na licu da mu je žao. Sjeo je, zamahnuo štapićem i pred nama se stvorio pladanj s voćem, kavijarom i kvalitetnim crnim vinom. Zagrlio me, poljubio mi kosu i rekao:

"Želim da se uz mene osjećaš kao da si ostvarila budućnost koju si željela. Priuštila si mi najljepšu noć u životu."

Nasmijala sam se i zavalila glavu u jastuk, uvukavši dim iz cigarete. Zažmirila sam i otpila gutljaj vina iz boce osjećajući blagu vrtoglavicu. Zapravo mi je taj osjećaj odgovarao. Zaboraila sam na sve muškarce koji su prošli kroz ovaj krevet i sve te novce koje sam držala u rukama dok su odlazili. Ugledni političari i profesori, liječnici i aurori, koji su napominjali važnost obitelji i monogamije. Ako bih progovorila medijima o njima, završila bih dva metra ispod zemlje. Starz je to znao. Sve je znao, a nikad me nije nazvao kurvom, koliko god je to mogao. Bezbroj me puta pokušao izvući iz tog začaranog kruga, naročito nakon što sam mu plačući na ramenu govorila kako se želim ubiti, da moju bol ne može ubiti ni magilus ni cigarete ni litre i litre alkohola koliko popijem svaki dan. Znala sam pod utjecajem alkohola i droge zaplakati i pred mušterijama u kavanama zbog jada i srama. Dovoljno mi je bilo zamisliti lica svojih roditelja da me vide ovakvu. Danas mi je bilo tako lijepo s njim, iako smo oboje svjesni toga da mi nikad ne ćemo biti sretni zajedno. A to me još više ubijalo. Voljela sam ga, i to sam jedino ja znala, ali moja veza s njim bi ga ubila. On ne zaslužuje nekog poput mene, samo što on to možda i ne shvaća toliko dobro kao ja. Možda je zato ovo i bila pogreška, ali nisam se osjećala tako.

"O čemu razmišljaš?" upitao me, a ja sam okrenula glavu prema njemu, slegnula ramenima i odgovorila:

"Ni o čemu posebnom. Samo o tome koliko mi je sad lijepo s tobom."

Uzeo je bocu iz mojih ruku i popio nekoliko gutljaja te mi ponudio voće. Odbila sam uz obrazloženje da nisam gladna. Starz se približi meni i uz vragolasti osmijeh me upita:

"Ako ti je tako lijepo, zašto ne bismo pokušali?"

Udahnula sam zrak i prozborila polako, gotovo kao da želim zaplakati:

"Bi li ti smetalo da svaku noć odlazim od tebe drugim muškarcima? Ili šaputanja tvojih kolega? Ti si ipak ugledan član društva. Nisam ja za tebe, Starz. Ovo što se sad dogodilo završava. Ne će se više dogoditi. To je za tvoje dobro..."

"Zašto si takva?" uporno će on, "Ja dovoljno zarađujem. Ne bi se morala--" prekinuo se, ali malo prekasno.

"Ne bi se morala ŠTO?" povisila sam ton i odmakla se od njega, "Pomiri se s tim, kurvanje je moj posao. Tako ja preživljavam! I ne želim više o tome pričati. Molim te, odlazi!"

"Ali, Petra..."

"ODLAZI!!" viknula sam i pokazala mu vrata. Ponovno sam se bacila na krevet, a on je promrmljao:

"Alkohol ti je popio mozak..."

Obukao se i otišao, usput zalupivši vratima. Neko sam vrijeme buljila u mjesto na kojem je ležao, a onda sam ugasila cigaretu i zapalila novu. Pogledala sam se u ogledalo, a niz prenašminkano lice kliznule su dvije suze. Oči su mi bile krvave od magilusa. Izgledala sam bolesno. Takva sam i bila. Dobro sam postupila otjeravši Starza, pomislim. Zašto se onda osjećam kao da je to bila pogreška?





Iskren smijeh prolomio se poznatim kafićem Tri metle. Dječak od oko 15 godina je provodio vrijeme sa svojim prijateljima i djevojkom. Vjerojatno su željeli posljednji dan ljeta provesti u zabavi. Kako li im je samo lijepo!

Prošla je godina dana od pada Gospodara tame. Iako se činilo nemogućim započeti novi život na starim temeljima, ljudi su se trudili. Uložili su snage, ljubavi i truda u organizaciju novog društva. Činilo se tako lako! Po prvi put vidim ovakve iskrene i bezbrižne ljude, a ne samo kisele smiješke. Svima je bolje. Svima, osim meni.

Cijela moja obitelj ubijena je u Ratu. Nikome nije bilo žao. Opravdavali su se time da su oni bili Smrtonoše, da su zaslužili smrt. Njihova imovina je pokradena, a dvor na rubu Čarobnjačkog svijeta srušen. Ostala sam bez svega. Možda bi mi bilo lakše da nisam pobjegla, da sam pustila da i mene ubiju. Ovo mi je kazna.

"Petra!" trgnuo me ugodan muški glas. Dvaput sam trepnula i smeteno rekla:

"Oprosti. Što si rekao?"

"Ništa bitno", tamnokosi mladić mojih godina se nasmiješio, "Hajde, reci mi što te muči."

Povukla sam dim iz tanke cigarete i otpuhnula ga pored njega. Spustila sam pogled i otpila gutljaj toplog čaja gorkog okusa. Nakon nekoliko trenutaka slegnula sam ramenima i odgovorila:

"Ništa bitno..."

"Dobro. Kako hoćeš", on je također zapalio cigaretu i nonšalantno je prebirao po prstima, "Čuj, znam da se nismo pretjerano voljeli u školi, ali Rat nas je zbližio. Imali smo slične sudbine. Zašto mi se ne želiš povjeriti?"

"Ne želim stavljati sol na ranu, Starz."

Starz Skrable me pogledao svojim dubokim, smeđim očima. Uhvatio me za ruku i kratko rekao:

"I ti možeš početi ispočetka."

12345
murderscene